Antifašizam je crnogorsko čojstvo i junaštvo

11149599_972564099433954_800694427803170394_oPovodom Dana pobjede nad fašizmom nedavno su na svečanoj sjednici Opštinskog odbora Udruženja boraca NOR-a i antifašista učenicima Gimnazije “Petar I Petrović Njegoš” uručene nagrade za najbolje pismene sastave na temu “Antifašizam je crnogorsko čojstvo i junaštvo”.

Prvo mjesto pripalo je Luki Jankoviću, drugo Ireni Jovanović, dok su treće podijelili Stefan Šćepanović i Aleksandar Kaluđerović. Oni su pročitali svoje radove, a sa njima su bili i učenici koji su takođe učestvovali na takmičenju i dobili nagrade – knjige: Irina Stamatović, Nikola Saveljić, Azra Osmanagić, Sandra Komarica, Jovana Jovanović i Petar Rakočević. Za angažovanje u realizaciji konkursa priznanja su dobili i profesori: Miroslav Minić, Vanja Šćepanović, Slaven Fatić, Vera Tatar, Lidija Lakić i Tanja Šaletić.

Na rezultatima učenicima je čestitala direktorica Gimnazije Slavica Pavićević, koja je naglasila da će ova škola i dalje obilježavati najznačajnije datume iz slavne crnogorske istorije.

Prvonagrađeni rad Luke Jankovića:

Antifašizam je crnogorsko čojstvo i junaštvo

Kad izbije rat prvo što pogine je istina. Kod nas su prvo poginule istine o tome ko smo i šta smo. Poginula je istina o tome koliko smo stari, šta sve imamo, šta sve znamo, ali su neprijatelji čovječanstva zaboravili ko su nam preci. Zaboravili su da je nama jedino zanimanje kroz istoriju bio rat. Kada pogledamo sve ove stvari, ovako na grubo, odmah na njih gledamo kao na najgore. Ipak, svaka medalja ima dvije strane. Da nije bilo ovih stvari u nama se ne bi probudio duh borbe. Crnu Goru veliki Sartr ne bi nazvao jedinom svijetlom tačkom u Evropi. Ne bi znali koliko možemo biti JEDNO.

Za vrijeme fašističke čizme u Crnoj Gori smjenjivale su se dvije stvari -godišnja doba i vojske. Hiljade i hiljade ubijenih, a još toliko ranjenih prostrujilo je samo zbog jednog cilja. Zbog ovog dijela tijela koji se nalazi ispod očiju, trudili smo se da nam se on ne zacrveni i u svom tom trudu, bolu i patnji, mi smo uspjeli! Upjeli smo zbog onih koje smo voljeli, zbog ovih divokletija, zbog svakog klanca i klisure, zbog svakog kamena i u ime svakog slobodnog čovjeka u Crnoj Gori! Kažu, dobar strijelac nije poznat po strijeli nego po cilju. U našim rukama su bile pohabane, tupe, polomljene i istrošene strijele,ali je u našim grudima ludački kucalo srce. Čudo nad čudima, kucalo je samo u jedno ime, u ime slobode! U to isto ime iskra luče je gorjela. Gorjela je jače nego bila koja buktilja. Gorjela je kao samo Sunce.Ta mala iskra se rasplamsala u obliku kolapsnog požara u decembru 1944. Godine kada je i poslednji neprijatelj iščezao sa ovog tla. Ta ista iskra izvidala je svaku ranu iz koje je krv okupala svaki pedalj ove zemlje i ta ista iskra plamti u svakome od nas i dan danas. Uprkos preživljavanju sedmog kruga pakla, kojim je dirigovao đavo, marioneta Trećeg Rajha, posljednji atom snage jeknuo je kroz sva puščana zrna, a decembar ’44. godine upisan kao mjesec oslobođenja Crne Gore od fašističkih snaga.

Uvijek svako i u svakoj pobjedi nađe nešto što mu smeta. U našoj pobjedi mene najviše boli zaboravljanje heroina, mladih partizanki koje su se podjednako žrtvovale kao i svaki heroj koga danas slave ljudi, sve bolničarke koje su nesebično dale sebe ovom hladnom i surovom ratu. Najveći žal svakako ostaje za majkama i sestrama koje su sa bombom u džepu i puškom u ruci ginule u frontalnim linijama naše vojske. Te žene ne smijemo zaboraviti! Njihova imena ne smiju izblijedjeti na stranicama istorijske čitanke, jer ako njih zaboravimo, zaboravićemo za šta smo se borili. Zaboravićemo svaku žrtvu ovog rata! Nije bilo lako ostaviti kuću i ognjište, ostaviti djecu u kolijevkama, ostaviti mladalačka zaljubljivanja i stati, pod šlemom i punom ratnom spremom, među braću i sestre i čekati smrt kao da je ništa. Cijeli se svijet pita kako to uradismo? Kako kad nemadosmo šta da jedemo? Kad nemadosmo šta da pijemo? Kad nemadosmo bez po šaržer ili dva? Kad nam puške bijahu stare i oronule? Ja ću ti reći bijeli svijete kako. Niti smo se borili za plate, ni za tuđe interese! Borili smo se da bi sačuvali ono što je naše. Borili smo se za svoje gole živote. Naš Balkanski ponos i visoko podignuta brada nam nisu dozvoljavali da se predamo, da skrštenih ruku i nogu čekamo sudnji dan ili milost bezumnih dželata. Nisu nam dozvoljavali i zato im dovijeka HVALA!

Danas kao upozorenje svima koji bi se usudili da pokušaju da nam otmu ono što smo krvlju i životima sazidali, stoje dvije karijatide, dva mermerna diva na brdu Gorica. Dva stražara koji decenijama nepomično stoje u stavu mirno čuvaju imena onih koji nesebično dadoše svoje živote za nas i njihovu poruku ”oni su voljeli slobodu više od života”!

Luka Janković

Advertisements
Categories: Хроника

Kretanje članaka

Zatvoreno za komentare.

Blog na WordPress.com.

%d bloggers like this: