Izložba „Dnevnik čitanja“ u Dvorcu Petrovića u Podgorici

Cvijece zla

Cvijeće zla

U srijedu, 11. maja u 19h u prostorijama Fondacije Petrović Njegoš u Dvorcu Petrovića u Podgorici, biće otvorena izložba radova učenika Gimnazije „Petar I Petrović Njegoš“ iz Danilovgrada nastalih na časovima književnosti profesora Miroslava Minića, pod nazivom – „Dnevnik čitanja“.

Izložba „Dnevnik čitanja“ je nastala kao rezultat rada profesora Miroslava Minića sa učenicama i učenicima, njegove potrage za odgovarajućim pedagoškim pristupom u radu sa mladima. U želji da podstakne učenice i učenike prvog i trećeg razreda da svoj doživljaj književnog djela vizuelno izraze, profesor je pokrenuo proces izrade kolaža koji su nastali od crteža, fotografija i isječaka iz novina. Tako, ova izložba predstavlja svojevrsni dokument o načinu na koji su učenice i učenice vizuelizovali svoje doživljaje, shvatanja, ideje poimanja života na koje su ih podstakla književna djela.

Izložbu je finansijski podržala Fondacija Petrović Njegoš.

„Kolaži nastali kao inspiracija književnim djelima, pokazuju svu ljepotu i značaj koji rad u učionici ima. Profesor Miroslav Minić je primjenjujući izradu kolaža kao inovativni postupak za rad u nastavi, očigledno, pronašao izuzetan način da podstakne kod svojih učenika svestrano i dublje promišljanje o velikim piscima i njihovim djelima.

Učenici su na izuzetno kreativan način pokazali svoj doživljaj pročitanih djela i ličnosti velikih pisaca upuštajući se u istraživanje, pažljivo isčitavanje djela, kreiranje i oslikavanje kolažnih priča. Sve pohvale za ove divne mlade ljude od kojih, sigurna sam, tek možemo očekivati realizaciju nekih novih izazova.“ (Ljepota rada u učionici, Nadežda Vujašković, pedagoškinja)

„Profesor Miroslav Minić i ja, iako smo generacija veoma udaljena, imali smo istog profesora jezika i književnosti – Luku Popovića. Složiće se Miro da je na nas sve uticao na poseban način. Smatramo da niko nije imao tako dobrog profesora… Dinamičan, elokventan, obrazovan, kritičan, duhovit, ličan, posvećen, lucidan i … što je lijepo i nephodno učenicima, tačno koliko treba –rezigniran. Šta su procesi u pedagogiji u potrazi za ličnim ako nisu distanca prema uvriježenom, okoštalom i već osvojenom…

Ovako mi je lakše da govorim i o radovima koji su izloženi na ovoj izložbi. Rezultat su radosti otkrivanja uloge čitaoca. Biti čitalac posvećen i boriti se za njega je najveća misija danas… Rastače raznovrsne primalne i primarne diskurse, vraća povjerenje u budućnost koja je vidljiva. Učenici koji su bez očekivanja da će njhovi radovi biti izloženi, radili mozaike po književnim djelima, vjerujem da ne mogu odustati od čitanja. A da će svog profesora Miroslava Minića zapamititi i rukovoditi se njegovim načinom i tumačenjima, oslobođenim površnosti, a usloženim razumijevanjem ne samo književnosti, već i filma, likovne umjetnosti, pozorišta, jasno mi je, sigurna sam i radujem se kao malo dijete! Čestitam!“ (Radost otkrivanja, Varja Đukić, glumica)

Kostana

Koštana

„… nije, bogme, tada bilo jednostavno

naučiti nekog da zavoli ptice…Vitomir Nikolić

Nije, bogme, danas jednostavno naučiti nekog da zavoli knjige! A posmatrajući radove đaka Gimnazije Petar I Petrović Njegoš očigledna je Ljubav prema čitanju, strast ka istraživanju, izražavanju i stvaranju. Radoznalost, mašta, igra, čitalačka – stvaralačka zrelost su samo neke od riječi kojima možemo opisati radove gimnazijalaca. S toga, „gospodo vrapci, moje duboko poštovanje“.“ (Radoznalost, mašta, igra, Tijana Todorović, dizajnerka)

„U vremenu kada je popularnije imati nego znati, fotografisati nego čitati, uzimati nego davati – pred nama stoji netipična vizuelizacija čitanja kao dokaz na koji način učenici mogu inspirisati profesora i šta sve profesor može ponuditi učenicima.

Riječ je o školi koja je uvijek bila poznata po zahtjevnim i pravičnim profesorima, đacima koji su iz nje odlazili i u nju se vraćali znajući da će tamo izvjesno sticati široko obrazovanje. Dolazak Miroslava Minića u danilovgradsku Gimnaziju, nakon koncerta koji su njemu u čast priredili učenici jedne podgoričke srednje škole, sugerisao je da će učenicama i učenicima nesebično pružati sebe navodeći ih da osjećaju i doživljavaju umjetnost.

Ljudi koji se bave pedagoškim radom znaju da nije jednostavno uputiti đaka na pisanu riječ i prebaciti fokus sa interneta na knjigu, a kamoli osmisliti magiju kojom će u vidu sinestetičkog doživljaja zadržati njihovu misao na tekstu.

Kada se dvanaest glinenih ploča pretvori u poster rađen 2016. godine, onda daleko postaje blisko, hermetično postaje razumljivo, a motiv prijateljstva između Gilgameša i Enkidua se seli sa stranica knjige u učionicu. Kada se Antigonina bol doživljava duboko i ljudski ona je tu među nama lišena svega što vrijeme neumitno briše.

Majakovski

Majakovski

Osvrt na prosvjetiteljske ideje Petra I i blistavi um njegovog nasljednika Vladike Rada pružili su mogućnost đacima da razumiju i vole daleko i strano, ali da cijene i aktualizuju staro i naše.

Kada se u tumačenju Ranih jada ode toliko daleko da se đaci vraćaju kući Ulicom divljih kestenova i u stopu prate Andreasa Sama dok im u svijesti odzvanja Dingov lavež, onda postaje izvjesno da su otkrivali i otkrili tajnu Grobnice za Borisa Davidoviča i Peščanika.

Književnost omogućava ovim mladim ljudima da čitanjem Selindžera, Kafke, Bukovskog, Čehova u svoj mikrokosmos smjeste nove svjetove obojene veličanstvenim iskustvom genija.

I svaka riječ je suvišna jer pred nama su slike natopljene emocijom, mahom pregalaca i mladih ljudi na čiju odgovornost bezbrižno možemo ostaviti svijet.“ (Njihov je svijet…, Svetlana Jovetić – Koprivica, profesorica Crnogorskog jezikla i književnosti)

„Crveno slovo K preko isječaka fotografija na kojima je Kafkino melanholično lice i djelovi njegovih rečenica, pokazuje mi da su mladi učenici neočekivano rano i na pravi način shvatili Franca Kafku. U tom uzrastu, mene je impresionirao kao vuk samotnjak, kao Pale, sam na svijetu – neshvaćeni genije. Ali zašto genije? Nisam tačno znala. Šta bi moj kolaž pokazao nemoguće je sada izmaštati; Kafka kolaž iz Dnevnika čitanja prenosi ono kafkijansko, što je zapravo sasvim ličan jezik pisca kojim piše istine o sivilu svijeta nepouzdane pravde; o našem svijetu, ispod površine, o naličju koje nikako da izumre. Veliko, crveno slovo K stoji kao upozorenje da se ulazi u takav svijet, kafkijanski.

Ovaj kolaž želim za svoju sobu, pomislim.

Onda vidim ostale. Jedan za drugim. Sa svakim novim promijenim mišljenje koji bih uzela za sebe, kad bih mogla.

Pa i tog bih Selindžera imala u sobi; onda Kafka može za hodnik. Vidi se da su voljeli Lovca, kako su samo pametno kombinovali mladalačku tugu i optimizam.

Ili, ipak, Kiš i Kovač, naši su, pa je onda i kolaž potpuno autentičan? Iz Kiša su baš izdvojili teoriju, koju mu najviše i volim, a opet, i boemštinu. I kod Majakovskog su stavili to drsko njegovo, a ranjivo. A Kovač mi je skroz originalan jer nikada još nije obojen tako misteriozno; pa još sinemaskopski, ne zna to o njemu mnogo ljudi, da je napisao toliko scenarija za filmove…

Ovi mladi ljudi izgleda mnogo toga znaju. Mora da imaju super profesora. Koštana, puna strasti. Kao i Bodler! A Čehov? Ne bih mogla Kafku bez Čehova…

Evo praktičnog odgovora svakome ko se zapita čemu književnost, čemu umjetnost. Kroz vizuelno zauvijek zapamtiti katarze koje smo kao čitaoci doživjeli. Okružiti se umjetnošću što za podlogu ima književnost, znači pročistiti okruženje i još nahraniti dušu.

Učenike profesora Miroslava Minića nikada više neće prestati da interesuju književnost i umjetnost. Naučili su kako da od najljepšeg dijela sebe naprave utočište za sve dane koji dolaze, sve ono što im život nosi.“ (Olja Knežević, književnica)

„Dnevnik čitanja je jedan sasvim nov pristup u metodici nastave književnosti. Profesor Miroslav Minić je sa svojim učenicima utvrdio pređeno gradivo u obliku kolaža sačinjenih od citata, fotografija i ilustracija vezanih za data književna djela. Život sam nalik je kaleidoskopskoj slici u koju su utkana naša sjećanja, odlomci razgovora i odjeci emocija. Isto tako, šesnaest radova učenika profesora Minića predstavlja refleksije i razmišljanja o djelima koja čine kulturnu baštinu čovječanstva; na ovim kolažima vidimo saživljavanje i pounutrivanje klasika poput Bodlera, Kafke, Kiša i jedan potpuno intiman pristup književnosti. Oduševljana sam ovako inovativnim, kreativnim i ličnim načinom prenošenja znanja i raduje me, što naša talentovana đeca imaju mogućnost da uče od nadahnutih i nadarenih ljudi, kao što je prof. Minić.“ (Život nalik kaleidoskopskoj slici, Lena Ruth Stefanović, književnica)

Categories: Хроника

Kretanje članaka

Zatvoreno za komentare.

Blog na WordPress.com.

%d bloggers like this: